Ferenc Molnar - Decaci
Borba između dvije skupine dječaka sama je po sebi dosta raširena tema. Ono po čemu se dječji roman Ferenca Molnara razlikuje je iznenađujuće tužan završetak koji je natjerao da se zamisli svakoga tko ga je do kraja pročitao. Navikli da dobro uvijek pobjeđuje, a junaci nikada ne umiru, samo su rijetki uspjeli suzdržati suze, s nevjericom čitajući posljednje retke Junaka Pavlove ulice. Najmanji i najhrabriji među dječacima umire od upale pluća u trenutku velike pobjede njegove ekipe, za koju je bio spreman žrtvovati sve.
Fabula - Barabaš, Čele, Čengej, Čonakoš, Gereb, Kolnai, Lesik, Rihter, Vajs, ozbiljni Boka i mali krhki Nemeček družina su budimpeštanskih dječaka. Ono što ih povezuje je grund u Pavlovoj ulici. Taj grund (njem. gradilište) dječacima znači beskrajnu slobodu igre. Grund je unajmila neka parna pilana tako daje dio gradilišta bio pretrpan rezanim drvom naslaganim u pravilne kocke između kojih je nastao pravi labirint malih uličica. U nastavku grunda proteže se još jedno prazno gradilište. Grund je za gradske dječake idealno igralište: ravan dio američka je prerija, a skladište drva postat će po potrebi grad, utvrda, šuma ili planina.
Roman započinje na jednom od školskih sati u prirodoslovnom kabinetu; od jednog do drugog dječaka iz Pavlove ulice kotrlja se papirić s porukom: "Poslije podne u tri skupština: Biranje predsjednika na grundu".
Kada školsko zvono oglasi kraj sata i dječaci istrče iz školske zgrade, mali će Nemeček izvijestiti svoje drugove da su Pastori, strašni blizanci iz suparničke družine »Crvene košulje«, jučer u muzejskom vrtu napravili »einstand«, tj. oteli sve kuglice skupini dječaka iz Pavlove ulice koji su se tamo mirno pikulali. Na takav postupak dječaci iz Pavlove ulice reagirali su s ogorčenjem i gnušanjem. Čak je i Boka, tihi i ozbiljni Boka, vođa pavlouličanaca, zaključio da je to nečuvena stvar.
Na poslijepodnevnu skupštinu prvi stiže mali Nemeček, to je njegova obveza jer je družina iz Pavlove ulice organizirana kao prava mala vojska, a Nemeček je zbog svoje krhke građe i blage ćudi jedini običan vojnik u družini. Svi ostali imaju činove, pa na grundu sami poručnici i satnici zapovijedaju samo jednom običnom domobranu.
Sećući između naslaga drva, Nemečekovu pozornost privuče čudno ponašanje psa Hektora, koji je uzbuđeno lajući optrčavao jednu od naslaga drva na kojoj su dječaci izgradili utvrdu. Iako je slutio da se netko miče između cjepanica, Nemeček prikupi svu svoju hrabrost i poče se verati na utvrdu. Na vrhu utvrde dočekalo ga je neugodno iznenađenje - našao se oči u oči sa strašnim Ferijem Ačem, vođom dječaka iz botaničkoga vrta poznatih kao »Crvene košulje«. Uplašeni Nemeček pobjegne glavom bez obzira, a kad je svoj doživljaj ispričao upravo pristiglim prijateljima, jedva da su mu povjerovali. Uvjerili su se da govori istinu tek kad su otkrili da je odnesena njihova crveno - zelena zastava s utvrde. Bio je to očit izazov i nedvosmislena objava rata.
U takvim okolnostima dječaci iz Pavlove ulice biraju predsjednika, predsjednika kojeg će bespogovorno slušati i koji će imati pune ovlasti za vođenje rata s "Crvenim košuljama". Na tajnom glasovanju jedanaest glasova dobija Boka, a tri glasa njegov suparnik Gereb. Nakon izbora Boka predlaže da, prije no što ih »Crvene košulje« napadnu, i oni sami posjete crvenokošuljaše u botaničkome vrtu i tako im pokažu da su jednako hrabri kao i oni.
Sutradan je smišljen ratni plan: Boka će s dvojicom najhrabrijih dječaka otići u botanički vrt, prišuljati se na otočić gdje je logor »Crvenih košulja« i tamo izvjesiti papir na kome će velikim slovima pisati: OVDJE SU BILI DEČKI IZ PAVLOVE ULICE! Svi su oduševljeni planom, ali Boku kopka Gerebova odsutnost s tako važnih dogovora.
Za opasan zadatak dobrovoljno se javljaju Čonakoš i Nemeček. S prvim mrakom, dok im srca snažno tuku od uzbuđenja, sva trojica prebacuju se preko zida botaničkoga vrta. Kazališnim dalekozorom Čeleove starije sestre promatraju otočić na kojem se nalazi utvrda crvenokošuljaša. U svjetlu lampaša vide prilike kako se miču po otočiću, među njima i jednu poznatu; jedva da se usuđuju pomisliti tko bi to mogao biti. Budući da na otočić nisu mogli preko mostića jer tu crvenokošuljaši drže stražu, morali su se poslužiti čamcem kojeg su pronašli u šašu. Ukrcavajući se u čamac, Nemeček se poskliznuo i do vrata pao u hladnu vodu. Bit će to početak njegovih nevolja. Nakon nekoliko napetih minuta čamac je pristao uz obalu otočića. Boka i Nemeček šuljaju se do tabora »Crvenih košulja«. Tamo se potvrđuju njihove sumnje - uz Ferija Ača i Pastore sjedio je njihov drug Gereb i neprijatelju tumačio kako najlakše prodrijeti na grund. Nemečeka je taj čin izdaje toliko zabolio daje briznuo u plač.
Čim su se crvenokošuljaši načas udaljili, Boka iskoristi prigodu i na drvo pod kojim su do maloprije sjedili pribije cedulju. Cedulja je brzo otkrivena i započinje strašna potjera. Jedva stigavši na drugu obalu prije svojih progonitelja, Boka, Nemeček i Čonakoš spas pronalaze u stakleniku botaničkog vrta, iako su i tamo, zbog vlastitog neopreza, umalo bili otkriveni. Nemečeka, koji je ionako već mokar, drugovi naputiše da se u najkritičnijem trenutku potjere sakrije u bazen sa zlatnim ribicama - tako se Nemeček te večeri po drugi put okupao. Tek kada su ponovno preskočili ogradu botaničkoga vrta, dječaci su mogli odahnuti.
Narednoga dana na svršetku sata profesor Rac iznenada iz džepa vadi papirić i proziva Rihtera, Čelea, Kolnaia, Barabaša, Lesika i Nemečeka. Dječaci su pozvani u zbornicu na zagonetan razgovor. Stvar nije mirisala na dobro; svi prozvani dječaci bili su pavlouličanci i još k tome članovi "Udruge za skupljanje kita". Pod strogim pitanjima profesora Raca dječaci priznaju kako skidaju kit gdje god na njega naiđu, a održavaju ga vlažnim na pomalao čudan način - žvakanjem. U profesorove ruke pao je sav kit, zastava i pečat udruge na kojima je pisalo: "Udruga za skupljanje kita, Budimpešta 1889." Ipak, čast udruge spašava Nemeček; dok je trajalo ispitivanje, Nemeček je sastrugao kit s jednog od novih prozora. Ako imaju kit, znači da postoji i udruga, zaključiše dječaci veselo i ugovoriše sastanak i novu skupštinu na grundu. Za vrijeme skupštine Nemeček primijeti Gereba kako se između naslaga drva šulja ka kolibici u kojoj je stanovao Slovak, čuvar koji je noću na grundu čuvao parnu pilanu i drvenu građu. Nitko od dječaka još nije znao što su on i Boka vidjeli u botaničkom vrtu i zato je Nemečeka jako zanimalo zašto Gereb ide Slovaku. Bez riječi je napustio skupštinu, i otrčao za Gerebom. Popevši se na krov Slovakove daščare, prisluškivao je kako Gereb Slovaka Janka potkupljuje cigaretama tražeći zauzvrat da dječake iz Pavlove ulice otjera s grunda.
Jureći da što prije o svemu izvijesti Boku, Nemeček nema vremena za svoje drugove iz kitudruge, a skupština ga, ne shvaćajući njegovo čudno ponašanje, proglašava izdajnikom i kukavicom, izbacuje iz udruge a njegovo ime za kaznu u zapisnik zapisuju malim slovom.
Dva dana poslije na otočiću u botaničkom vrtu "Crvene košulje" kuju planove kako da osvajanjem grunda speru sramotu koju su im nanijeli pavlouličanci. Kada Feri Ač poziva Gereba da kaže svoje mišljenje, Gereb pomalo smušeno priznaje da će grund vjerojatno dobiti bez borbe jer je on već podmitio čuvara gradilišta. No, Gereb nije dobro procijenio Ferija Ača i navukao je na sebe njegov bijes. Feri Ač više od svega cijeni fer borbu i viteštvo i nikada se ne bi služio takvim podlostima. Kada Gereb u svojoj pripuzničkoj zbunjenosti pred Feri Ačevim bijesom proglasi pavlouličance kukavicama, s visokog drveta ravno među crvenokošuljaše banut će dokaz da nije u pravu. Hrabar čin maloga Nemečeka koji je čitav razgovor prisluškivao prikriven u krošnji velikog stabla zbunio je dječake iz botaničkoga vrta; sam Feri Ač, prepoznaje u njemu iznimnu hrabrost i nudi mu da prijeđe crvenokošuljašima. Nemeček, naravno, odbija.
Držeći daje preslab da ga tuku, Feri Ač naređuje svojoj družini da Nemečeka okupaju u jezeru. Tako se mali Nemeček, koji je bio prehlađen i već danima ozbiljno kašljao, još jednom morao okupati u hladnoj vodi. Pa ipak, dok se s njegova mokra odijela cijedila voda, Nemeček na opći smijeh i porugu crvenokošuljaša odgovara iskrenim riječima o pravdi, poštenju i vjernosti, nakon kojih je nastala tišina »kao u crkvi«. Nitko ga nije pokušao zadržati kad se otputio s otočića. Kad je Nemeček stupio na mostić koji povezuje otočić s kopnom, odjeknula je gromka naredba Ferija Ača: Na pozdrav! I dvojica stražara koji su čuvali pristup otočiću udare petama i podignu svoja koplja uvis.
Kad su sutradan dječaci iz Pavlove ulice jedan po jedan dolazili na grund, na unutrašnjoj strani plota mogli su pročitati Bokin proglas:
PROGLAS!!! SADA SVATKO MORA BITI 5PREMAN NAŠ0J DRŽAVI PRIJETI OPA5N05T. I AKO NE BUDEMO HRABRI, CIJELO ĆEMO PODRUČJE IZGUBITI, GRUND JE U OPASNOSTI CRVENOKOŠULJAŠI NAS ŽELE NAPASTI ALI MI ĆEMO ČVRSTO STAJATI NA SVOM MJESTU, PA AKO USTREBA I SVOJIM ŽIVOTIMA OBRANITI SVOJU DRŽAVU. PREDSJEDNIK
Počinju pripreme za obranu grunda. Boka obavještava dječake da će, prema onome što je saznao Nemečeka, »Crvene košulje« napasti već sutra; svi su pomalo zbunjeni, nitko nije očekivao da će rat započeti tako brzo, ali nitko se ne povlači. Boka iznosi ratni plan a za svoga pobočnika određuje Nemečeka. Ova posljednja odluka izazvala je negodovanje članova kit-udruge, stoje Boka oštro presjekao. Kad su ostali sami, Nemeček povjeri Boki zašto se morao žuriti kad su članovi kitudruge polagali prisegu i kako su to iskoristili da ga proglase kukavicom i izdajnikom.
Dječaci su ozbiljno shvatili pripreme: uređene su utvrde, određene njihove posade i zapovjednici, pripremljene pješčane bombe kojima se spremaju dočekati crvenokošuljaše; upravo se Boka sprema izvršiti smotru kad se na grundu pojavio Gereb. Bio je blijed i tužan i došao je od Boke i nekadašnjih drugova moliti oprost i da ga ponovno prime u svoje društvo, a donio je sa sobom i zastavu koju je oteo Feri Ač. Iako teška srca, Boka ga odbija primiti nazad.
No dječake iz Pavlove ulice čekao je toga dana još jedan susret -nešto kasnije na grundu se pojavio Gerebov otac. Ne vjerujući da bi njegov sin mogao izdati svoje prijatelje, on traži od dječaka da mu dokažu da je njegov sin izdajica. Izričit odgovor traži od Nemečeka, kojem je već toliko loše da ga Boka namjerava odvesti kući. Jedva stojeći na nogama od slabosti, Nemeček će strogom čovjeku velikodušno odgovoriti ono što ovaj želi čuti - da njegov sin Gereb nije izdajica.
Dok vuče bolesnog Nemečeka kući, Boka će zaplakati kao dijete kad shvati da njegov mali prijatelj već halucinira u groznici.
Sutradan dječaci očekuju napad "Crvenih košulja", ali umjesto neprijatelja na grund dolazi sluškinja iz kuće Gerebovih i donosi pismo za Boku. U pismu Gereb piše kako mu je otac, ponosan što njegova izdaja nije dokazana, istoga dana kupio knjigu Julesa Vernea, koju je odavno želio.
Znajući kome ima zahvaliti što je pred ocem sačuvao obraz, knjigu je odmah odnio bolesnom Nemečeku iako gaje otac sutradan izvikao daje nezahvalnik i daje knjigu prodao antikvaru. Ali, najvažnija obavijest u pismu bila je da su Crvene košulje, nakon što je Nemeček otkrio njihove planove, odlučili boj odgoditi za sutra i da su smislili nekakvo ratno lukavstvo. Sve je to saznao pritajivši se u krošnji onoga istoga drveta s kojeg je pred neki dan Nemeček uhodio crvenokošuljaše. Na kraju pisma Gereb još jednom moli da ga prime u družinu, pa makar kao običnog vojnika.
Kad je Boka pročitao pismo, osjetio je da Gereb ne laže. Nakon savjetovanja s ostalim dječacima, poručio mu je da se može vratiti. Gereb se ubrzo pojavio, ozarena lica. Na sveopće iznenađenje stražari neočekivano dojave kako dolaze »Crvene košulje«. Ipak to su bili samo braća Pastori i Sebenič koji su u službi poslanika došli službeno objaviti rat i dogovoriti pravila borbe. Nakon toga poslanstvo »Crvenih košulja« odmarširalo je prema Rakoš-ulici i zaustavilo se pred kućom siromašnog krojača Andraša Nemečeka. Krojačeva žena uvela ih je u sobu gdje je na krevetu ležao mali Ernest Nemeček. Prenijeli su mu pozdrave Ferija Ača i raznježeni zamolili ga da im oprosti ono što se dogodilo na otočiću.
Dan bitke bio je prekrasan proljetni dan. "Crvene košulje" napali su iz Pavlove i Marijine ulice. Ispočetka se bitka odvijala onako kako su zamislili pavlouličanci: crvenokošuljaše vođene starijim Pastorom koji su došli iz Marijine ulice pješčanim su bombama s tvrđava i iznenadnim jurišom iz tajno iskopanog jarka uspjeli potisnuti prema daščari u koju su ih zatvorili. Ali kada se u bitku uključila i druga skupina »Crvenih košulja« vođena Ferijem Ačom situacija se mijenja. Videći da ratujući po dogovorenim pravilima gube bitku, »Crvene košulje« više se ne pridržavaju pravila i bitka se gotovo pretvara u ogorčenu tučnjavu. Kada se Feri Ač sa svojima probio do daščare gdje mu je bio zatvoren ostatak vojske, iznenada je s krova kolibe pred njega skočila mala dječja prilika. Nekom čudesnom snagom koju je njegovu iscrpljenu tijelu dala groznica Nemeček iznenadi i obori Ferija Ača po svim pravilima na leđa, a onda od slabosti izgubi svijest. U redovima crvenokošuljaša nastala je tada pomutnja koju pavlouličanci iskoriste i izguraju ih sa grunda.
Kad su Nemečeka podigli s tla, on je otvorio oči i malaksalim pogledom zaokružio uokolo. Priznao je prijateljima kako je, iako slab, skočio s kreveta i došao se boriti jer su mu u ušima odzvanjali glasovi koji su ga dozivali: Dođi, Nemeček, zlo nam se piše! Bile su to već grozničave halucinacije teško bolesnog Nemečeka. Uskoro je na grund stigla uplakana Nemečekova majka, privinula je svog sina na grudi i požurila s njime kući. Čitava ih je družina iz Pavlove ulice slijedila do kućnih vrata gdje su svi stisnulu vruću Nemečekovu ruku. Svi su se razišli, jedino je Boka ostao u praznoj ulici mučen crnim slutnjama. Vidio je kako njegov vojnik polako i tužno vene i znao je kakav će biti kraj. Nešto ga je stislo oko srca i nije mogao suspregnuti suze. Odjednom je začuo topot koraka u tišini uličice. Bio je to Feri Ač. I on se došao raspitati o Nemečekovu zdravlju. Dvojica vojskovođa nijemo su se gledali pred tužnom kućom: jednog je dovelo srce, a drugog savjest.
Sutradan je Boka ponovno posjetio Nemečeka. Pokušavao je razveseliti svog malog prijatelja. Rekao mu je kako je sinoć vidio Ferija Ača pred njegovom kućom. Nemeček je na to vrlo ponosan. I kit - udruga ispravila je nepravdu nanesenu Nemečeku, njegovo su ime sada upisali u zapisnik samim velikim slovima. Ali tjeskoba ih je sve pritisla: Nemeček zna da će umrijeti i Nemečekovi siromašni roditelji znaju da će njihov sin umrijeti i Boka zna da će njegov mali prijatelj umrijeti i tu više nema nikakve pomoći. Uskoro Nemeček pada u bunilo, privida mu se bitka za grund: viče i bodri svoje drugove, juriša, bori se i na koncu - smiri se i izdahne.
U suton je Boka izišao na ulicu. Trebao je učiti, ali nije imao volje za učenje. Skitao se ulicama, ali kamo god bi krenuo, sve ga je podsjećalo na Nemečeka. Na koncu je pustio da ga put odvede do grunda. Primijetio je neke čudne sprave naslonjene na drvenu ogradu a Slovak mu je objasnio da to građevni inženjer premjerava grund radi gradnje nove trokatnice. Boki se okrenuo čitav svijet, suze su mu navrle dok je bježao što dalje od grunda - toliko junaštva, toliko patnje, zar je sve bilo uzalud?
I Boka je u svojoj jednostavnoj djetinjoj duši po prvi put naslutio što je uistinu život.
Vrsta djela - Junaci Pavlove ulice roman je o djetinjstvu. Kada neko djelo odredimo kao roman, onda podrazumijevamo daje to opsežno pripovjedno djelo s većim brojem događaja i s više likova koji u tim događajima sudjeluju. Među romanima o djetinjstvu rado su čitani i mladim čitateljima posebno bliski oni u kojima su mali junaci organizirani u dječje družine (prisjetimo se Lovrakova romana Družba Pere Kvržice ili Kušanove Uzbune na Zelenom Vrhu). Tako je i u ovom romanu glavni lik družina dječaka među kojima se onda, više ili manje, ističu pojedini likovi.
Književni rod - epika
Književna vrsta - roman
Tema i ideja - Junaci Pavlove ulice roman je o skupini dječaka koji nastoje obraniti svoj prostor za igru (gradilište sa slagalištem drva) od druge, mnogo snažnije družine, koja im želi preoteti njihov teren. Dječaci su svoju družinu organizirali vojnički i među njima je uspostavljena čvrsta hijerarhija i disciplina. Dvije družine vode pravi mali rat koji neodoljivo podsjeća na one prave ratove u svijetu odraslih: uhodi se protivnik, kuju se ratni planovi, borbenost se potiče vatrenim govorima, pripremaju se ratna lukavstva. Karakter svakog od dječaka stavljen je na kušnju, pa će se među njima, kao i u stvarnom životu, naći kolebljivaca i izdajica, ali i savjesnih vojnika i samozatajnih heroja (mali Nemeček) spremnih na žrtvu za zajedničku stvar. Dječja igra za pavlouličance postaje nešto sudbinsko a način na koji pripremaju obranu grunda podsjeća nas na rodoljubni zanos u obrani domovine.
Ako svoju pozornost usmjerimo od općeg ka pojedinačnom, u prvi plan pred nas izbija lik malog plavokosog Nemečeka, onog prezrenog Nemečeka koji je jedini među dječacima Pavlove ulice bio običan domobran, kojemu su svi mogli naređivati, ali koji se pokazao istinskim herojem, založivši i vlastito zdravlje u obranu zajedničke stvari. Nemeček je slika "malog velikog čovjeka", čiju vrijednost, na žalost, prije uviđa protivnik nego njegova sredina.
Tragičan završetak ono je što razlikuje ovaj roman od većine romana za djecu. Čitajući ulomke u kojima se opisuje Nemečekova smrt, rijetko koji čitatelj nije osjetio tugu kao da gubi dobroga prijatelja.
Sumoran završetak romana ima i dodatak koji još snažnije ističe tragičnost Nemečekove žrtve: dječaci Pavlove ulice pobijedili su neprijatelja, ali sada na grund dolazi građevni inženjer i premjerava gradilište za gradnju nove višekatnice. Ono za što su se sa toliko žara borili bit će izgubljeno u nepovrat. U tim trenucima u Boki se preokrenuo cijeli svijet. Sada su mu navrle suze na oči. Požuri se, pa onda potrči prema vratima. Bježao je odavde, s ovog nevjernog komadića zemlje, što su ga oni s toliko patnje i toliko junaštva obranili, a on ih sada izdajnički napušta kako bi na svoja leđa preuzeo za vječna vremena jednu najamnu zgradurinu.
S vrata se osvrne još jednom. Kao čovjek koji zauvijek napušta svoju domovinu. A u tom neizmjernom bolu pojavi se kapljica, sasvim mala kapljica utjehe od koje mu se opet oko srca nešto stegne. Ako jadni Nemeček nije doživio da može primiti izaslanstvo kit-udruge, koje je tražilo od njega oprost, barem nije doživio ni to da mu oduzmu domovinu za koju je umro.
Mesto i vreme radnje - Radnja romana zbiva se u Budimpešti, u centru grada, gdje manjak prostora za igru dovodi do sukoba dviju dječjih družina. Naime, crvenokošuljaši su započeli sukob želeći osvojiti prostor za loptanje, koje im brane čuvari u botaničkome vrtu.
Vrijeme radnje možemo sasvim precizno odrediti ako se prisjetimo ispitivanja članova kit - udruge kod profesora Raca. Na zaplijenjenom pečatu »Udruge za skupljanje kita« bila je utisnuta godina 1889.
Nije na odmet prisjetiti se da u to doba još nisu bili otkriveni lijekovi koje mi danas poznajemo pod zajedničkim nazivom antibiotici, pa je jedna jača upala pluća, od koje obolijeva Nemeček, lako mogla biti smrtonosna.
Roman je objavljen 1907. godine. Možemo se zapitati zašto je pisac radnju romana smjestio u godinu 1889. u vrijeme kada je on sam (rođen je 1878.) imao tek jedanaest godina. Ne govori li nam pisac u romanu ponešto i o svome djetinjstvu?
Razgovor o romanu
Da se podsetimo: Kako se zovu vođe ratničkih družina?
- Feri Ač je vođa družine koja je nosila crvene košulje, a Janoš Boka je na čelu "ratnika" sa zeleno-crvenim košuljama.
- Feri Ač je vođa družine koja je nosila crvene košulje, a Janoš Boka je na čelu "ratnika" sa zeleno-crvenim košuljama.
Kojom slikom počinje roman?
- Atmosferom dosađivanja na času hemije.
Zašto su učenici psihički odsutni sa časa?
- Sa ulice je dopirao zvuk muzike. Bila je to nekakva vesela mađarka melodija koja je na verglu dobila ritam marša. Uz to dečaci su se krišom dopisivali o tome gde da se nađu posle časova.
Oko čega se stvara zaplet u romanu?
- Braća Pastor iz suparničke družine oteli su klikere od Nemečeka, redova Bokine čete. To je povod za obračun.
Šta znači reč Ajnštand?
- To je naročita reč peštanske dece kad neki jači dečko vidi slabijeg od sebe da se igra klikerima, pa hoće da ih uzme od njega, onda samo kaže ajnštand. Ta ružna nemačka reč znači da je jači dečak klikere proglasio za ratni plen, i da će upotrebiti silu ako se slabiji usprotivi.
Gde je mesto centralnog događaja?
- Plac i drvara u Pavlovoj ulici.
Nemeček ima mnogo vrlina. Koju njegovu osobinu najviše ceniš?
Neki Nemečekovi postupci izazivaju divljenje i kod neprijatelja. Kad se to i kako dogodilo?
- Jest, Nemeček. Ja sam. I nemojte tragati ko je ukrao iz arsenala zastavu dečaka Pavlove ulice, ja sam je ukrao. Mogao sam ostati na drvetu dok svi ne odete... Ali kad je Gereb rekao da među nama nema nijednog koji je hrabar, mislio sam u sebi: Čekaj, pokazaću ja tebi da i među dečacima Pavlove ulice ima hrabrih, ako niko drugi, ono Nemeček, redov. Evo me... sad radite sa mnom šta hoćete, istucite me, otmite mi iz ruku barjak, jer ga drukčije neću dati... Ta ja sam sam, a vas je desetorica.
Likovi
Boka, Gereb, Nemeček, Barabaš, Kolnai, Lesik, Rihter, Vajs, Čele, Čonakoš, Čengej, Pastori, Feri Ač, profesor Rac, Slovak Janko, pas Hektor, Gerebov otac, Nemečekova majka, Nemečekov otac
Analiza likova
Erne Nemeček - Na početku romana za njega pisac kaže da ni za koga nije značio ništa. Bio je mršav slabašan dečak. U vojsci dečaka Pavlove ulice - jedini redov. Svi su mu mogli da naređuju, a on da sve sluša i izvršava naređenja. Iako fizički slabašan, nejak, Nemeček je pokazivao mnoge druge osobine po kojima je postao poštovan u obe družine. Njegova hrabrost, kad je svojom voljom otišao u Botaničku baštu da uhodi crvene košulje, njegovo prkosno držanje pred Feri Ačom i neizmerna odanost družini Pavlove ulice. Jedina je tragična ličnost ovog romana. Jedino se za njega dečja igra završila sa najtežim posledicama. Od nazeba se razboleo. Na samrtničkoj postelji on je u mislima uz svoje drugove, na svome gradilištu. Veoma su potresne slike kako dečaci, na kraju, žale svog hrabrog malog drugara, koji je za svoju družinu učinio više od ostalih. Njegov topao lik dominira u nizu veoma lepih likova u romanu.
U krevetu je ležao kapetan, velikih očiju, duboko i teško dišući otvorenih, malih, tankih usta. Ali on nije nikog prepoznao. Možda je već vidio stvari koje su skrivene ljudskom pogledu.
Boka - Imao je 14 godina i na licu mu je bilo malo tragova muževnosti. Ali čim bi otvorio usta, dobio bi nekoliko godina. Glas mu je bio dubok, blag i ozbiljan... Retko je govorio gluposti. U manje svađe nije se mešao. Među dečacima Pavlove ulice veoma je omiljen. Ulivao im je poverenje i bio im je u svemu pravi vođa: mudar, smiren, ozbiljan i pronicljiv.
Jednom riječju, Boka je ostavljao dojam pametnog dječaka koji je krenuo u život kao čovjek koji će, ako se ne i popne visoko, pošteno i muški opstati na svom mjestu." Znao je i plakati za svojim prijateljem Nemečekom, a kada je čuo da će se na "njegovom" grundu graditi zgrada, velika je bol pritiskivala njegovo srce.
Feri Ač - Za njega pisac veli: - Bio je tako strašan... bio je jak dečak i neverovatno hrabar. Ali je u očima imao nešto milo i simpatično, nešto čega nije bilo u očima Pastora". Bio je pravedan i strog i prema svojim. Umeo je da bude i osećajan kad se Nemeček razboleo, Feri je poslao svoje dečake da ga posete.
Braća Pastor - Najmanje dečačke topline ima u likovima braće Pastor. Uvek su skloni nasilju, naročito prema malim i nejakim dečacima. Pisac za njih veli: - Oni su uvek išli opuštene glave, mrko i namrgođeno su gledali, bili su crni, suncem opaljeni momci i još ih niko nikad nije video da se smeju. Njih se valjalo bojati.
Gereb - Bio je razmaženo gospodsko dete i Bokin najbolji drug. Sujetan je i žudi za vođstvom. Postao je zavidan na Boku kad su ovoga dečaci izabrali za vođu. Da bi napakostio, Gereb je napustio dečake Pavlove ulice i prešao na stranu "crvenih košulja". Ovaj dečak se pokazao slabićem već na prvoj probi i njega preziru i raniji njegovi drugovi i dečaci kojima se pridružio kao izdajnik. Na kraju moli Boku da ga vrati u družinu, makar bio i običan vojnik. Boka u stilu pravog viteza oprašta mu izdaju, još i drugovima naređuje da o tome ne pričaju.
________________________________
Uzrok Nemečekove bolest bio je nazeb, jer se triput okupao: jednom za domovinu, drugi put slučajno i treći put su ga primorali. U međuvremenu Gereb šalje pismo "komandantu i generalu" Boki u kojem priznaje grešku za izdaju i moli za oproštaj i traži da se vrati u družinu kao običan redov i učestvuje u borbi za spas gradilišta. Boka i njegovi oficiri primaju Gereba, a Boka još naređuje da sa o Gerebovoj grešci ne govori.
Dečaci obe ratničke družine prihvataju "objavu rata" a time i "pravila ratovanja". Neće biti tuče, biće upotrebljen samo peščane bombe, pravilno rvanje i borba kopljem. "Ko sa oba ramena dotakne zemlju, taj je pobeđen. Kopljem se nije smelo tući i bosti i dvojica ne mogu napasati jednoga". Opis rata u romanu je dosadno razvučen sa mnogo pojedinosti. Feri Ač je vojsku podelio u dve grupe: jedna, kojom je komandovao stariji Pastor, napala je gradilište iz Marijine ulice, a drugu je predvodio Ač. Ova je imala da sačeka ishod prve grupe. Bokina odbrana u Marijinoj ulici bila je vrlo uspešna: zarobio je svih šest "crvenih košulja". Kad se uverio da je izgubio bitku, Ač je u borbu ušao iz Pavlove ulice.
Nastavljeno je bombardovanje peščanim bombama, ali je Feri Ač napredovao ka kolibi ne bi li oslobodio svoje zatočenike. Presudan momenat za ishod bitke bio je kad je pred Ača stao Nemeček, koji je za čitavu glavu bio niži od njega. Jedno slabašno plavo dete je podiglo dve ruke i uzviknulo: - Stoj! Mali plavi bolesni dečak pojuri tada na Feri Ača i strahovitim naporom... iznenađenog vođu lepo i pravilno baci na zemlju. Zatim i on klonu preko njega, onesvešćen. Veliku radost pobede dečacima Pavlove ulice pomutila je činjenica da se Nemeček smrtno razbole (zapaljenje pluća). Obilazili su ga drugovi iz družine, ali je u ponoć stigao i Feri Ač. Zaboravio sam da vam kažem da je posle bitke Nemeček dobio čin kapetana.
Koliku su ljubav dečaci osećali prema svom igralištu najbolje ilustruje jedna rečenica koju je na samrtničkoj postelji izrekao Nemeček. - Vetar je zatresao prozore sobe u kojoj se, u malom krevetu, mučio jedan mali kapetan u groznici... A kapetan, sa tužnim osmehom, jedva čujno, gotovo šapatom, reče: - Sa gradilišta duva. S dragog gradilišta duva. Ubrzo posle Nemečekove smrti, na gradilište su došli radnici da ga prekopaju: napraviće podrume, temelje, kuće.
Bokina družina je imala crveno - zelene kape, a ratnici Feri Ača crvene košulje. U borbi oni se među sobom oslovljavaju sa: gospodine komandante, poručniče... da, razumem, izvršavam, zapovedajte, imam li čast da govorim sa gospodinom komandantom, a razgovori se vode u stavu "mirno". Ovakav način ophođenja dečaci su "snimili" iz gledanih ratničkih i avanturističkih filmova o "divljem zapadu" i iz pročitanih romana koji raspaljuju dečju maštu. Setite se Toma Sojera, on se jednom bio "odmetnuo" u gusare.
Udruženje skupljača gita. Budimpešta 1889. Pisalo je na pečatu ovog neobično glupavog udruženja, a na zastavi ispod istog natpisa stajalo je: Esküszünk, hogy rabok továb ne leszünk! (Zaklinjemo se da više robovi nećemo biti) Zašto glupavog? Zato što su članovi udruženja morali ne samo da skupljaju git sa ustakljenih površina nego i da ga žvaću kako bi ga održali da bude mek. Meni nikako nije jasno zašto je ovu epizodu pisac ubacio u roman jer ona kvari priču. Verovatno da bi povećao broj stranica, što se opet svodi na glupost.
________________________________
Dojam o djelu - Roman Junaci Pavlove ulice mi se sviđa jer je u njemu opisano veliko prijateljstvo među djecom, njihova borba, požrtvovnost, hrabrost i ljubav za komadić zemlje na kojoj su se uvijek igrali i bili zajedno. Na slikovit način je opisan grund kao i osjećaji koji su ta djeca osjećala prema njemu. Gubitak dobrog prijatelja kao i grunda slomio je mala srca dječice tako da me taj roman na kraju rastužio.
Jezik i stil - Kada govorimo o stilu Molnarova romana moramo spomenuti neka njegova bitna obilježja: živo i napeto pripovijedanje te uvjerljivo i plastično oslikavanje likova. Teško da će itko tko je pročitao roman ikada moći zaboraviti njegove glavne junake: nježnog i hrabrog Nemečeka, pametnog Boku, strašnog Ferija Ača, ali i one manje istaknute.
Ne treba također zaboraviti da je Molnarov roman, iako ima tužan završetak i ostavlja nas duboko ganutima, isto tako i vedar roman s mnogo humorističnih prizora. Kao primjer nenametljiva Molnarova humora neka posluži dio zapisničke knjige Udruge za skupljanje kita:
Glavna skupština kit - udruge jednoglasno izražava hvalu našem generalu Janošu Boki zato što je jučerašnju bitku vodio kao vojskovođa iz školske knjige povijesti, a u znak našeg visokog poštovanja zaključili smo kako je svaki član kit-udruge obvezan na 168. stranici školske knjige iz povijesti, četvrti red odozgo, uz naslov: »Janoš Hunjadi« dodati tintom: »i Janoš Boka«. To smo zaključili stoga što je to vojskovođa od nas zaslužio, jer da on nije tako dobro postupio, crvenokošuljaši bi nas potukli. I svakom se stavlja u dužnost da u poglavlju "Mohačka pogibija" uz ime nadbiskupa Tomorija, koji je bio također pobijeđen, olovkom dopise: i Ferenc Ač.
__________________________________
Ferenc Molnar - Junaci Pavlove ulice
Fabula romana Dečaci Pavlove ulice - Na početku romana pisac nas uvodi u atmosferu dečaka podeljenih u dve ratničke grupe. Povod za sukob je u zapleni klikera dečaku iz Pavlove ulice (Nemečeku) od braće Pastora iz druge ratničke grupe.
Prilično dosadan čas hemije remeti iznenadni zvuk muzike. Bila je to nekakva vesela mađarska melodija koja je dobila ritam marša. Dečji pogledi su sa eksperimenta (zelenog plamena u Bunzenovoj lampi) odlutali kroz otvoren prozoru, tražeći izvor muzike.
Uzalud je profesor naredio da se zatvori prozor, dečaci su se krišom dopisivali. Bila je to poruka: Posle podne u tri glavna skupština. Biranje predsednika na gradilištu. Obnarodovati. Kad se čas završio, deca su bila vesela, i njihovu razdraganost nije mogla pomutiti ni činjenica što je prodavac slatkiša tog dana podigao cenu.
Plac i drvara u Pavlovoj ulici mesto su centralnog događaja: to je bio grad, šuma, stenovit brdski kraj, jednom rečju svakad ono za šta su ga toga dana proglasili. Na gradilištu su svi bili oficiri, a samo Nemeček - redov.
Na skupštini dečaci Pavlove ulice su izabrali vođu: 11 glasova dobio je Janoš Boka, a tri - Deže Gereb. Tri dečaka iz Pavlove ulice odlaze na teren crvenih košulja, u Botaničku baštu i prodiru na njihovo ostrvo. Da bi to ostvarili, morali su da prođu kroz razne prepreke i opasnosti. Boki i Nemečeku najteže je bilo kad su među dečacima iz protivničke družine videli Gereba, u koga je Boka imao puno poverenja, a ovaj ga je izdao. U večernjoj tišini čuli su Gerebove reči: Na gradilište se može ući sa dve strane... Najbolje će biti da se unapred dogovorimo kada ćete doći. Onda ću ja doći na gradilište poslednji i ostaviću otvorena mala vrata.
Nemečeka su svi dečaci potcenjivali i smatrali plašljivim, nedovoljno zrelim za njihovo društvo. Međutim, taj mali plavi dečak je pokazao da je hrabar kad se sam našao među brojnim crvenim košuljama. Jest, Nemeček. Ja sam. I nemojte tragati ko je ukrao iz arsenala zastavu dečaka Pavlove ulice, ja sam je ukrao. Mogao sam ostati na drvetu dok svi ne odete... Ali kad je Gereb rekao da među nama nema nijednog koji je hrabar, mislio sam u sebi: Čekaj, pokazaću ja tebi da i među dečacima Pavlove ulice ima hrabrih, ako niko drugi, ono Nemeček, redov. Evo me... sad radite sa mnom šta hoćete, istucite me, otmite mi iz ruku barjak, jer ga drukčije neću dati... Ta ja sam sam, a vas je desetorica.
Feri Ač, vođa crvenih košulja, cenio je hrabrost Nemečeka i pozvao ga u svoju družinu, ali je mališa ponosno odbio. Onda je kažnjen tako što su ga zagnjurili u plitko jezero, a on je ćutke sve podneo iako je bio prehlađen. Ač je takođe naredio da i braća Pastor po kazni skoče u jezero. Pred odsudnu bitku za odbranu gradilišta (domovine) družina Pavlove ulice ostala je bez jedinog svog redova, jer se plavokosi Nemeček razboleo. Uzrok Nemečekove bolest bio je nazeb, jer se triput okupao: jednom za domovinu, drugi put slučajno i treći put su ga primorali. U međuvremenu Gereb šalje pismo komandantu i generalu, Boki u kojem priznaje grešku za izdaju i moli za oproštaj i traži da se vrati u družinu kao običan redov i učestvuje u borbi za spas gradilišta.
Boka i njegovi oficiri primaju Gereba, a Boka još naređuje da sa o Gerebovoj grešci ne govori. Dečaci obe ratničke družine prihvataju objavu rata a time i pravila ratovanja. Neće biti tuče, biće upotrebljen samo peščane bombe, pravilno rvanje i borba kopljem. Ko sa oba ramena dotakne zemlju, taj je pobeđen. Kopljem se nije smelo tući i bosti i dvojica ne mogu napasati jednoga.
Opis rata u romanu je dosadno razvučen sa mnogo pojedinosti. Feri Ač je vojsku podelio u dve grupe: jedna, kojom je komandovao stariji Pastor, napala je gradilište iz Marijine ulice, a drugu je predvodio Ač. Ova je imala da sačeka ishod prve grupe. Bokina odbrana u Marijinoj ulici bila je vrlo uspešna: zarobio je svih šest crvenih košulja. Kad se uverio da je izgubio bitku, Ač je u borbu ušao iz Pavlove ulice. Nastavljeno je bombardovanje peščanim bombama, ali je Feri Ač napredovao ka kolibi ne bi li oslobodio svoje zatočenike. Presudan momenat za ishod bitke bio je kad je pred Ača stao Nemeček, koji je za čitavu glavu bio niži od njega. Jedno slabašno plavo dete je podiglo dve ruke i uzviknulo: Stoj! Mali plavi bolesni dečak pojuri tada na Feri Ača i strahovitim naporom... iznenađenog vođu lepo i pravilno baci na zemlju. Zatim i on klonu preko njega, onesvešćen.
Veliku radost pobede dečacima Pavlove ulice pomutila je činjenica da se Nemeček smrtno razbole (zapaljenje pluća). Obilazili su ga drugovi iz družine, ali je u ponoć stigao i Feri Ač.
Zaboravio sam da vam kažem da je posle bitke Nemeček dobio čin kapetana. Koliku su ljubav dečaci osećali prema svom igralištu najbolje ilustruje jedna rečenica koju je na samrtničkoj postelji izrekao Nemeček. Vetar je zatresao prozore sobe u kojoj se, u malom krevetu, mučio jedan mali kapetan u groznici... A kapetan, sa tužnim osmehom, jedva čujno, gotovo šapatom, reče: Sa gradilišta duva. S dragog gradilišta duva. Ubrzo posle Nemečekove smrti, na gradilište su došli radnici da ga prekopaju: napraviće podrume, temelje, kuće.
Književni rod - epika / epska poezija
Književna vrsta - dečji avanturistički roman
Tema romana - borba dve grupe dečaka za teritoriju i prevlast.
Ideja romana - piščeva želja da se podseti svog detinjstva, ali i da zabavi i pouči najmlađe čitaoce.
Poruke romana
- Ni dečje igre nisu uvek bezazlene. Očas posla mogu postati opasne, sa ozbiljnim posledicama.
- Nijedan razlog nije opravdan pri deobi dece u grupe.
- Problemi se rešavaju razgovorom i dogovorom.
- Ni dečji ratovi nisu igra.
- Fizički slabije od sebe ne smemo maltretirati i ponižavati.
- Prijateljstvo je jedna od najvećih životnih vrednosti.
- Prijatelji se ne biraju prema spoljašnjim obeležjima već prema vrlinama koje ih krase.
Vođa prve grupe je četrnaestogodišnji Janoš Boka. Postao je vođa sa čak 11 glasova. Dečaci su ga izuzetno cenili jer je u svim situacijama bio izuzetno domišljat i razuman.
Vođa Crvenih košulja bio je Feri Ač. Poznat je po svoj hrabrosti, ali i pravednosti. Poštuje istrajne i odane, pa i kad pripadaju neprijateljskom taboru, a spreman je i da kazni svoje članove ako to zasluže.
Najhrabriji dečak je Erne Nemeček. Mali plavokosi dečak, mršav i slabašan, smatran je najslabijim te kao takav ima ulogu redova. Međutim, ispostavlja se da je najhrabriji. Od redova napreduje do kapetana, ali mu ova nova uloga više ništa ne znači jer umire od zapaljenja pluća.
Među dečacima su i dva brata, braća Pastor. Izrazito su oslikani kao negativni likovi kojima nasilje nije strano, a pogotovo su takvi prema slabijima od sebe. Pisac ih opisuje kao crne i stalno namrgođene, a pritom kaže da ih niko nikada nije video nasmejane. Opšta karakteristika braće Pastor je u piščevim rečima: - Njih se valjalo bojati.
Kao negativni pojedinac, izdvojen je Deže Gereb. Razmažen dečak iz gospodske kuće, bio je Bokin najbolji drug. Opterećen je sujetom, što se posebno odražava u njegovoj želji da bude vođa. Potencijalni je vođa, ali dobija samo tri glasa i ta ga situacija okreće protiv Boke. Toliko daleko ide da prelazi u družinu Ferija Ača. Pokazuje svojim delom da je pravi slabić, a ne shvata da ga preziru i sadašnji i nekadašnji drugovi. Jednom rečju – izdajnik, a izdajnike niko ne voli. Samo Bokino veliko srce može da oprosti ovaj greh. Prima ga ponovo u družinu, a članovima zabranjuje i razgovor o Gerebu.
Razgovor o romanu
1. Da se podsetimo: Kako se zovu vođe ratničkih družina?
- Feri Ač je vođa družine koja je nosila crvene košulje, a Janoš Boka je na čelu ratnika sa zeleno- crvenim košuljama.
2. Kojom slikom počinje roman?
- Atmosferom dosađivanja na času hemije.
3. Zašto su učenici psihički odsutni sa časa?
- Sa ulice je dopirao zvuk muzike. Bila je to nekakva vesela mađarka melodija koja je na verglu dobila ritam marša. Uz to dečaci su se krišom dopisivali o tome gde da se nađu posle časova.
4. Oko čega se stvara zaplet u romanu?
- Braća Pastor iz suparničke družine oteli su klikere od Nemečeka, redova Bokine čete. To je povod za obračun.
5. Šta znači reč AJNŠTAND?
- To je naročita reč peštanske dece kad neki jači dečko vidi slabijeg od sebe da se igra klikerima, pa hoće da ih uzme od njega, onda samo kaže ajnštand. Ta ružna nemačka reč znači da je jači dečak klikere proglasio za ratni plen, i da će upotrebiti silu ako se slabiji usprotivi.
6. Gde je mesto centralnog događaja?
- Plac i drvara u Pavlovoj ulici.
7. Nemeček ima mnogo vrlina. Koju njegovu osobinu najviše ceniš?
8. Neki Nemečekovi postupci izazivaju divljenje i kod neprijatelja. Kad se to i kako dogodilo?
Glavni likovi - Boka imao je 14 godina i na licu mu je bilo malo tragova muževnosti. Ali čim bi otvorio usta, dobio bi nekoliko godina. Glas mu je bio dubok, blag i ozbiljan...Retko je govorio gluposti. U manje svađe nije se mešao. Među dečacima Pavlove ulice veoma je omiljen. Ulivao im je poverenje i bio im je u svemu pravi vođa: mudar, smiren, ozbiljan i pronicljiv. Feri Ač: Za njega pisac veli: Bio je tako strašan... bio je jak dečak i neverovatno hrabar. Ali je u očima imao nešto milo i simpatično, nešto čega nije bilo u očima Pastora. Bio je pravedan i strog i prema svojim. Umeo je da bude i osećajan kad se Nemeček razboleo, Feri je poslao svoje dečake da ga posete. Erne Nemeček:Nemecsek Na početku romana za njega pisac kaže da ni za koga nije značio ništa. Bio je mršav slabašan dečak. U vojsci dečaka Pavlove ulice - jedini redov. Svi su mu mogli da naređuju, a on da sve sluša i izvršava naređenja. Iako fizički slabašan, nejak, Nemeček je pokazivao mnoge druge osobine po kojima je postao poštovan u obe družine. Njegova hrabrost, kad je svojom voljom otišao u Botaničku baštu da uhodi crvene košulje, njegovo prkosno držanje pred Feri Ačom i neizmerna odanost družini Pavlove ulice. Jedina je tragična ličnost ovog romana. Jedino se za njega dečja igra završila sa najtežim posledicama. Od nazeba se razboleo. Na samrtničkoj postelji on je u mislima uz svoje drugove, na svome gradilištu. Veoma su potresne slike kako dečaci, na kraju, žale svog hrabrog malog drugara, koji je za svoju družinu učinio više od ostalih. Njegov topao lik dominira u nizu veoma lepih likova u romanu.
Negativci - Braća Pastor - Najmanje dečačke topline ima u likovima braće Pastor. Uvek su skloni nasilju, naročito prema malim i nejakim dečacima. Pisac za njih veli: Oni su uvek išli opuštene glave, mrko i namrgođeno su gledali, bili su crni, suncem opaljeni momci i još ih niko nikad nije video da se smeju. Njih se valjalo bojati. Gereb: Bio je razmaženo gospodsko dete i Bokin najbolji drug. Sujetan je i žudi za vođstvom. Postao je zavidan na Boku kad su ovoga dečaci izabrali za vođu. Da bi napakostio, Gereb je napustio dečake Pavlove ulice i prešao na stranu crvenih košulja. Ovaj dečak se pokazao slabićem već na prvoj probi i njega preziru i raniji njegovi drugovi i dečaci kojima se pridružio kao izdajnik. Na kraju moli Boku da ga vrati u družinu, makar bio i običan vojnik. Boka u stilu pravog viteza oprašta mu izdaju, još i drugovima naređuje da o tome ne pričaju. Bokina družina je imala crveno-zelene kape, a ratnici Feri Ača crvene košulje. U borbi oni se među sobom oslovljavaju sa: gospodine komandante, poručniče... da, razumem, izvršavam, zapovedajte, imam li čast da govorim sa gospodinom komandantom, a razgovori se vode u stavu mirno.Ovakav način ophođenja dečaci su snimili iz gledanih ratničkih i avanturističkih filmova o divljem zapadu i iz pročitanih romana koji raspaljuju dečju maštu. Setite se Toma Sojera, on se jednom bio odmetnuo u gusare
